Jedanaesti nastavak po redu ugledao je svjetlo dana prije nešto više od šest sedmica. Sa preko pedeset sati igranja, s dvije ogromne mape,(Afganistan, Afrika-Angola, Zair) te Mother Base baze u kojoj kao incijalna kapisla sve počinje, uz odigrane single player kampanje, te  masu sporednih questova, bili smo svjedoci jednom drugačijem KOJIMINOM projektu, koji je kao reperkusiju jedne poluotvorene igre krenuo korak dalje, te napravio jedan zaokret i ponovo nas obradovao svojim nametunim avangardnim vještinama samog gameplaya, u kojoj je stavljen prefiks na igraću mehaniku, za razliku od fenomenalne priče iz prošlih nastavka čiji su nas dijalozi ostavljali bez daha. 

Prezentacija & Gameplay

Dugo očekivani KOJIMIN projekat The Phantom Pain, nije mogao proći nezapaženo. To svjedoči i činjenično stanje koje ukazuje kako je The Phantom Pain dobio more pohvala od strane gamera, kritičara, te ostalih sekundarnih virtuoza kojima MGS serijal i nije najjači adut. To se prije svega odnosi na fenomenalnu optimizaciju igre u kojoj nema nikakvih propusta poput smrzavanja slike (lajički nazvani trzaji), određenih distorzija u gameplayu, lošeg osvjetljenja, opadanja frame ratova, i svega onoga što nije krasilo igre poput Batman: Arkham Knight, AC: Unity, naslova pa čak i u nekoj mjeri Witcher III: Wild Hunt igru, koja je nešto bolje optimizirana od navedenih igara za PC platformu, ali opet ne dovoljno dobro da bi parirala KOJIMINOM Phantom Painu, koji za sada nosi krunu glavnog baje u selu.  Što se ostalih platformi tiče, ni tu MGS V: The Phantom Pain nije zakazao, igra radi podjednako dobro, kako na konzolama starih tako i na konzolama novih generacija. 

Sama prezentacija dvaju mapa Afganistana & Angole (Africa) izgledaju impresivno. Reljef mape identičan je stvarnom okruženju, što daje dodatni gušt i stimulans da svaki pređeni kvadratni kilometar, bilo jašući na konju, vozeći vojni džip, tenk, kamion i tome slično, bude skeniran svim vašim čulima, jer je sve u detaljima, a takvih je detalja jako puno u  The Phantom Painu. 

Jedna od mana igre što se prezentacijskog segmenta tiče, je nedovoljno živosti i same spontanosti KONAMI produkcije da uvedu određene novine. To se prije svega odnosi na veliki prostor mapa koji nisu kvalitetno popunjeni nekim zanimljivim sekundarnim sadržajem koji bi dodatno igru podigli na level više. To se može konkretno reći na manjak životinja koje su pored toga što ih je jako mali broj, također i loše raspoređeni po cijeloj mapi. Još jedna primjedba išla bi i na nedostatak obližnjih sela blizu vojnih kampova, te manjih gradova, koji bi mapu činilo funkcionalnijom, te samo igru višeznačnom. Također jedna od propusta je i nedovoljna komunikacija baza gdje bi igru činilo neizvjesnijom, a samu igru težom. 

Kao što smo pomenuli na početku, priča igre stavljena je u drugi plan iz razloga što je KOJIMA isključivo želio prenijeti gameplay iskustvo na igrača, koji će se u jednom trenutku zaista osjećati kao da je dio velikih, projektovanih te dobro osmišljenih vojnih baza, u kojima se svakom igraču sledi krv u žilama, kada shvati kolike razmjere i kapacitete kvadratnih metara ima većina baza koje su velike približno Groznyi Gradu iz MGS III naslova. 

Metal Gear Solid kao glavna okosnica svih postojećih Stealth naslova, još uvijek s ponosom drži tron kao glavna zvjezda vodilja u ovom žanru. To se konkretno vidi u misijama koje su dobro osmišljene, pomalo neizvjesne, te raznovrsne po pitanju prelaska. Misiju možete preći na jako puno načina, od šuljanja uz pomoć legendarne kutije, bježanja od neprijatelja, pa sve do pravog ratnog okršaja prsa o prsa koji vam i neće ići u korist, iz razloga što vam se oduzimaju bodovi za herojstvo koji mogu biti od značajnog faktora prilikom nadograđivanja edit moda u Mother Baseu. 

Ono što je velika većina kritičara primjetila i u isto vrijeme zamjerila, je previše previdljivosti u misijama. Tako ćete prilikom odlaska na dati quest, imati sve kao na dlanu u smislu datog cilja koji ćete morati ispuniti. Tu se polako gubi spontanost po kojem je MGS serijal bio uvijek prepoznatljiv. Jednostavno u The Phantom Painu zaboravite na ugodna i neugodna iznenađenja, jer toga nema! Određene misije su poput feedbacka repetetivnog sadržaja, gdje će vam u jednom djelu igra možda postati i dosadna, upravo iz razloga što je KOJIMA forsirao određene elemente, što moramo priznati i nije toliko strašno, ako se uzme u obzir kapacitet raznovrsnosti prelaska datih misija. 

Inteligencija vojnika je također strateški dobro osmišljen. Ukoliko neprijatelje vješto savladavate, na način da vam je svaki drugi ubijen ili uspavan headshotom, u narednim misijama vojska će imati za cilj da vam oteža (zagorča) situaciju, te će nositi punu vojnu opremu tako što će imati na sebi pancir i šljem koji će im biti od velike koristi. 

Radnja igre dešava se devet godina nakon Ground Zeroes-a, tačnije 1984. Gdje se Snake nakon što je bio u komi, budi u jednoj od bolnica u državi Cipar, te nakon atentata na glavnog doktora i njegovu pomoćnicu od strane Cipher zločinačke organizacije, istoimeni junak biva napadnut od strane istih, gdje naš glavni junak pobjegne zahvaljujući nepoznatom prijatelju gdje se u jednom trenutku njih dvojica razilaze (nećemo reći razlog), te se Snake nađe u oči u oči sa Ocelatom, s kojim će morati opremiti Mother Base bazu sa vojnicima koje mora regrutovati u Diamond Dogs specijalnu jedinicu, kako bi se osvetili Cipher organizaciji na čelu sa ozloglašenim Skull Faceom. 

Da bih to učinio, Snake mora spasiti svog saveznika Kaz' Millera, koji je zarobljen u jednom od vojnih kampova u državi Afganistan, gdje se Sovjeti pripremaju za građanski rat koji je u to vrijeme bio prekretnica mnogih drugih historijiskih događaja, koji će kasnije utjecati na svjetsku politiku. 

Glavni saveznici Skull Facea je „klapa likova“ opasnih namjera, s kojima će se Snake susretati tijekom igre. Quiet, The Third Child, Code Talker, Man on Fire- Burning Man, Pain Mantis, samo su jedni od Skull Faceovih saveznika koji će učiniti sve da vas spriječe u namjeri na osvetnički pohod science fiction antagonista. 

Što se interakcije komunikacije između Snake-a i ostalih likova tiče, tu se i dalje vidi kvaliteta KOJIMINOG stvaralačkog duha, koji i pored nekih izmjenjenih elmenata u samim dijalozima, opet daje jedan poseban štimung koji je sada znatno drugačiji, suptilniji u odnosu na dvadesetominutne dijaloge na koje smo navikli u zadnja četiri dijela. Ovaj put KOJIMA je sve važne činjenice, priče, prenio na kasete (audio snimke) koje ćete moći preslušavati u helikopteru prije početka igranja datih misija, ali i preslušati one audio snimke, čije ste misije nedavno ili odavno završili.  

Mother Base rezidencija je od krucijalnog faktora, iz razloga što će se svi pomenuti vojnici koje budete slali balonom u istu, sistemom nadograđivanja moći uznapredovati kako bi bili što jači i ubojiti u online okršajima koje ćete kasnije upražnjavati. Sistem napucavanja samog Snakea je također raznovrstan, od kombinezona, raznoraznih gadgeta, te stealh pomagala, pa sve do oružja kojih ima na pretek. 

Što se samog idroda tiče, stekli smo utisak da je na gamepadu znatno lakše manevrisati ovim uređajem, nego je to slučaj sa mišem i tastaturom, koji poprilično konfuzno reaguje na određene komande.

Šta reći za kraj

Nema sumnje kako je HIDEO KOJIMA zajedno sa svojim saradnicima uspio još jednom napraviti pravo remek djelo igraće baštine. Od samog uvoda u igru, prezentacije, trajnosti, postavljanje novih standarda, još jednom je ovaj virtuozni stvaralac dokazao kako je s razlogom jedan od najboljih stvaralaca akcijskog špijunskog stealtha žanra, te da će još dugo vremena proći dok ga neki drugi čudotvorac ne nadmaši. I sam KOJIMA kazao je kako mu je ovo zadnji nastavak na kojem će raditi. Hoće li biti zaista tako, ostaje pitanje na koje još uvijek ne znamo odgovor.