Gaming industrija neprestano napreduje. Novi vidovi doživljaja igranja video-igara se razvijaju i novi načini pristupa samom mediju se pojavljuju, do te mjere da je društvo moralo promijeniti svoj pristup video-igrama kako bi uvažilo ove činjenice. Nove igre stalno izlaze na tržište, a igrači su uvijek u potrazi za još igara. No, uz ovaj napredak dolazi i neobilazno, mada ne uvijek i jasno ili precizno postavljeno pitanje – šta nam je činiti sa starim video-igrama?

Ovo pitanje je postalo naročito akutno, iako je prvenstveno riječ o kroničnoj boljci, u zadnjih nekoliko godina zbog proliferacije igara koje zahtijevaju stalni pristup internetu te zbog sužavanja pravnog prostora za korištenje i dijeljenje emulacijskog softwarea. Naravno, najočitiji primjer potonjeg je spor između Nintenda i razvojnog tima zaslužnog za stvaranje i održavanje Dolphina, emulatora za GameCube platformu i jednog od najpopularnijih programa ovog tipa na internetu. Što se tiče prethodnog, tu stvari postaju zaista zamršene.

Igrači koji žele ponovo zaigrati neku igru iz ranijeg razdoblja svojeg života će se susresti sa dvije glavne prepreke – kompatibilnošću i dostupnošću. Jedna od ovih prepreka je čisto tehničke prirode, dok je druga uglavnom pravne naravi.

 Očito, igre se uglavnom razvijaju sa dostupnom tehnologijom na umu, odnosno za hardware, software i sustave koji su već na tržištu. No, kako smo već napomenuli, industrija stalno napreduje, a novi sistemi sa svakom iteracijom gube dio kompatibilnosti sa prijašnjim verzijama, što je naročito problematično za igre kao složene programe kojiizvode hiljade operacija i funkcija u djeliću sekunde „iza kulisa“ dok mi uživamo u samom doživljaju. U većini slučajeva na PC platformi, pokretanje igre starije od desetak godina će izazivati dosta muka ukoliko ista nije dobila neku vrstu zakrpe za kompatibilnost – bilo od strane developera ili (sve češće) od zajedice koja se stvorila oko igre.

Međutim, nevolje sa pokretanjem igre se čine kao slatke muke naspram nevolja sa dostupnošću. Ukoliko nemate pristup vlastitoj „tvrdoj“ kopiji igre, potraga za istom se seli u digitalni prostor, što nas dovodi do jedne od glavnih tačaka spoticanja u razgovoru oko očuvanja dostupnosti video-igara – uloge piratstva.

Video-igre, različite vrste softwarea, muzika, film i sve druge vrste digitalnih medija su priznati kao zaštićeno vlasništvo na istoj razini pravne zaštite kao i materijalna dobra. Legalisti ne mogu prijeći tako lako preko ove crte, ali barem jedna moralno siva zona preostaje, a to su svakako napuštene igre.

Ovdje je riječ o igrama koje su, takoreći, ostale bez jasnog vlasnika prava. Preslagivanja izdavača i razvojnih studija tokom godina može ostaviti pravnu nejasnoću oko pitanja vlasništva nad djelom, što se nerijetko navodi kao razlog zašto neka igra nije dostupna na glavnim prodajnim mjestima u gaming svijetu u 21. vijeku, odnosno na digitalnim platformama. Steam, GOG ili Epic Game Store ne mogu ugostiti igru na svojoj ponudi bez odgovarajuće licence sa vlasnikom prava na spomenutu igru, a ukoliko isti nije poznat, za ovo tržište igra funkcionalno ne postoji. Shodno tome, čak i sasvjesni igrači se okreću alternativnim načinima pribavljanja igre, koji se u najvećem broju slučajeva mogu opisati kao piratstvo.

Pravni vid pitanja zagovornici očuvanja igara nerijetko podređuju onom moralnom. Ovaj argument je uglavnom sačinjen kao nastojanje očuvanja umjetnosti ili nekog nematerijalnog dobra, što samo po sebi otvara više rasprave nego što daje konkretnih zaključaka, barem u ovom trenutku u vremenu.

U doglednom periodu, izgledi da će „napuštene igre“ dobiti vlastiti prostor u širem pravnom okviru su tako minimalni da ih se može staviti u domenu maštanja i maštarija. Izdavači su, prirodno, protiv stvaranja (ili širenja) prostora u kojem bi gubili prodaje, trenutno ili u nekom mogućem trenutku u budućnosti. Tu su potom i kompanije koje bave upravljanjem intelektualnim vlasništvom, koje se sigurno ne vesele uvođenju mogućnosti, ma kako maloj, da izgube neku stavku u svojim katalozima.

Barem kratkoročno, igračima bi uplitanje državnih ili međunarodnih tijela u pitanje napuštenih igara moglo osujetiti nastojanja da sačuvaju igre od zaborava, budući da bi ta tijela, iz gore opisanih razloga, bez sumnje postupala sa dijeljenjem igara po zakonima protiv piratstva koji su već na snazi u većini zemalja.

Međutim, prostora za optimizam ima u daljoj budućnosti.

Treba imati na umu da su video-igre još uvijek novi medij. Sa nama su otprilike pedeset godina, a u širem društvu manje od par decenija. Kako je istaknuto na početku, društvo i kultura se tek počinju adaptirati na ovaj medij, a zakonsko uređenje kaska za društvom i kulturom, u nekim slučajevima i decenijama. S time na umu, pomak u poželjnom pravcu igrači mogu očekivati nakon što sazri biračko tijelo koje će imati sposobnost da izabere zastupnike koji će svojim djelovanjem stvoriti potrebne preduvjete za promjene u ovoj domeni.

Čak i u najboljem slučaju, za ovo će biti potrebne godine, a vjerovatno i decenije. U međuvremenu, igrači mogu utjecati na izdavače i vlasnike intelektualnih vlasništva da spase igre od zaborava davajući im ekonomski podstrek. Za ovo već imamo primjer - GOG je kao platforma predvodnik konzervacije igara i gaming historije, nudeći igračima igre koje funkcioniraju na modernim operativnim sistemima, a vlasnicima prava priliku da se okoriste intelektualnim vlasništvom u svojem katalogu uz minimalno ulaganje, što je primamljivije od skupljanja (digitalne) prašine.

Ironično, aktualni trend stvaranja remakeova poznatih igara iz prošlosti, često navođen kao razlog zašto su izdavači tako neradi da starije igraće naslove učine dostupnim na modernim platformama za distribuciju, ukazuje da je tržište sposobno „spasiti“ neku stariju igru od prašine ukoliko za to postoji finansijska motivacija. Istina, remake ili remaster nije isto kao i izvorna igra, ali u nekim slučajevima to je najpraktičniji način da se komad historije, barem djelomice, sačuva od zaborava.

Nino Romić

11.7.2023