📅 Datum objave: 03.03.2026.

🕹️ Datum izlaska igre: 02. februar 2026.

🎮 Platforme: PC, PS5, Xbox Series X/S

📚 Žanr: Survival horror, Action-adventure

🎧 Ocjena: 9 / 10

Capcomov Resident Evil je jedna od najvažnijih horor franšiza u historiji videoigara, serijal koji je još od 1996. definisao šta znači survival-horror: ograničeni resursi, napet ritam istraživanja i osjećaj da je opasnost uvijek bliže nego što izgleda. Kroz decenije se mijenjao — od statične kamere i zagonetki, preko akcijeg pristupa, pa do modernog povratka strahu i atmosferi — ali je zadržao prepoznatljivo jezgro: biološki užas, korporativne zavjere i likove koji uporno preživljavaju posljedice tuđih eksperimenata. U tom univerzumu, Raccoon City nije samo lokacija nego trauma cijelog serijala, simbol tačke nakon koje se više ništa ne može “vratiti na normalno”.

Upravo na tom naslijeđu Resident Evil: Requiem gradi svoju priču, smještajući radnju u oktobar 2026., 28 godina nakon uništenja Raccoon Cityja. Umjesto da se oslanja samo na spektakl, Requiem se vraća ideji da se najveći horor često rađa iz nečega što se činilo zakopanim: preživjeli počinju umirati pod misterioznim okolnostima, kao da se T-Virus vraća u kasnoj, odloženo-ubilačkoj formi. Taj “kasni talas” infekcije otvara slučaj koji je istovremeno i kriminalistička istraga i povratak u najmračniji dio serijalske historije.

Glavna protagonistkinja je Grace Ashcroft, FBI analitičarka za obavještajne poslove i kćerka Alyssae Ashcroft (poznate iz Resident Evil Outbreak). Capcom je opisuje kao introvertnu, povučenu “bookworm” osobu koja se osjeća nemoćno jer nije vješta u borbi kao neki drugi legendarni RE likovi, i baš zato priča dobija drugačiji ugao: umjesto čistog heroizma, naglasak je na ranjivosti, strahu i snalaženju. Nasuprot njoj stoji poznato ime serijala — Leon S. Kennedy, sada DSO agent, veteran koji zna kako izgleda kad se bio-oružje otme kontroli, ali i dalje plaća cijenu svakog povratka u taj svijet.

Uz Leona je Sherry Birkin, takođe DSO agentica koju je Leon spasio još kao dijete tokom događaja u Raccoon Cityju, pa njih dvoje nose “živu” liniju kontinuiteta kroz serijal. Grace u priči susreće i Emily, mladu slijepu djevojčicu koja je bila zatočena i eksperimentisana, i taj lik je važan jer priča dobija srce: nije riječ samo o virusu i zavjeri, nego o tome šta se radi ljudima kad postanu materijal. Antagonističku stranu predvode Victor Gideon, bivši Umbrella naučnik opsjednut naslijeđem Oswella E. Spencera, i Zeno, operativac kriminalnog sindikata The Connections koji fizički podsjeća na Alberta Weskera i donosi prijetnju “iza kulisa” — političku, organizovanu i hladno proračunatu.

Zaplet počinje kada Grace dobije zadatak da istraži niz smrti preživjelih Raccoon Cityja, koje izgledaju kao kasno ispoljavanje T-Virusa. Supervizori je šalju na mjesto posljednje smrti, u davno napušteni Wrenwood Hotel, lokaciju koja za nju nije samo tačka na mapi: tu je njena majka Alyssa ubijena osam godina ranije. U hotelu Grace nalazi uznemirujuće dokaze da ju je neko pratio godinama, pronalazi data disk koji je Alyssa ostavila, ali biva napadnuta i oteta od Gideona, čime se istraga pretvara u ličnu borbu za opstanak.

U međuvremenu Leon i Sherry prate isti slučaj, jer i oni pokazuju simptome infekcije, pa misterija dobija dodatni pritisak vremena. Leon dolazi u Wrenwood baš kad Gideon otima Grace, ali Gideon bježi izazivajući mali T-Virus incident kao diverziju, dok Sherry uspijeva ući u trag njegovom odredištu: Rhodes Hill Chronic Care Center, Gideonovoj klinici/ustanovi. Tu se Requiem potpuno prebacuje u klasični RE režim: karantin, zatvorena zgrada, mutirani T-Virus soj, osoblje i pacijenti pretvoreni u zombije, te osjećaj da je svaki hodnik zamka.

Gideonovo zaključavanje objekta u praksi nije samo priča, nego način na koji igra gradi gameplay: Requiem vas stalno tjera da preživljavaš u “zatvorenom sistemu” gdje su hodnici povezani, prečice se otključavaju tek kasnije, a svaki povratak u ranije zone nosi novu opasnost. To znači da igra često funkcioniše kao kombinacija istraživanja i kontrole resursa — morate planirati rute, pamtiti zaključana vrata i odlučiti hoćete li trošiti municiju ili zaobići prijetnju i sačuvati opremu za kasnije.

Najveća razlika u osjećaju igranja dolazi kroz dvije različite “filozofije” preživljavanja: jedan dio kampanje je borbeniji i oslanja se na precizno nišanjenje, staggere i pametno korištenje okoline (uski prolazi, stepeništa, chokepointovi), dok drugi dio više naglašava šunjanje, skrivanje i izbjegavanje direktnih sukoba. To praktično znači da igra mijenja tempo: nekad si lovac koji se probija kroz napad, a nekad si meta koja pokušava samo preživjeti i izvući se bez buke.

Sistem resursa je tipično “Resident Evil”: municija je ograničena, liječenje nije jeftino, a inventar vas tjera da pravite kompromise (da li nositi više metaka, više healova ili ključne predmete za zagonetke). Upravo tu Requiem najviše dobija na napetosti, jer nije poenta ubiti sve — poenta je izvući se živa/živ i ne ostati bez ičega pred sljedećim većim susretom.

Dizajn neprijatelja je postavljen da kažnjava rutinu. Obični zaraženi služe da vam “pojedu” resurse i natjeraju vas na loše odluke, dok su opasniji mutirani tipovi napravljeni da mijenjate taktiku: neki su brži i tjeraju vas da se krećete, neki su otporniji pa vas primoravaju na precizne pogotke i kontrolu distance, a neki su dizajnirani da vas istjeraju iz sigurnih ruta i natjeraju u improvizaciju. Boss susreti su više “set-piece” trenutci, ali obično traže da "učite" obrazac i upravljate prostorom, ne samo da ispraznite šaržere.

Zagonetke su jasno definisane, integrisane i poprilično lagane (sigurnosni sistemi, karantinske procedure, napajanje, laboratorijski protokoli), pa kao takve imaju smisla. One služe kao ritmički predah od borbe, ali i kao način da se mapa otključa postepeno, što pojačava osjećaj da ste zarobljeni u mjestu koje ima svoja pravila i svoju logiku.

U pogledu atmosfere i “feel”-a, Requiem se oslanja na klaustrofobične interijere, slabiju vidljivost i audio dizajn koji stalno radi protiv vas: čujete korake, udarce, škripu, a često ne vidite sam izvor. Igra vas zato uči da budete strpljivi: da gledate uglove, provjeravaze mrtve, slušate i odlučujete kada je pametnije povući se nego ići naprijed.

Posebno upečatljiv aspekt igre je način na koji obrađuje transgeneracijsku traumu kroz likove Grace i Emily. Dok Grace pretražuje arhive hotela Wrenwood, ona ne pronalazi samo tehničke podatke o virusu, već i intimne zapise svoje majke Alysse, čime se borba protiv bioterorizma pretvara u duboko ličnu potragu za oprostom. Emily, s druge strane, služi kao živi podsjetnik na nevinost izgubljenu u laboratorijama; njena "sljepoća" primorava igrača da u određenim dionicama koristi isključivo zvuk kako bi je vodio kroz opasnost, stvarajući nivo napetosti koji nadmašuje standardne "escort" misije na koje smo navikli u ranijim naslovima.

Atmosferski vrhunac dostiže se u Karantinskoj zoni 4, gdje se mehanika "odloženog virusa" manifestuje na najjeziviji način. Umjesto klasičnih zombija koji vas odmah napadaju, ovdje nailazite na pacijente koji još uvijek izgledaju ljudski, ali su u stanju katatonije, čekajući Gideonov signal. Taj osjećaj neizvjesnosti — hodanje pored desetina nepomičnih tijela znajući da se svako od njih može aktivirati u bilo kojem trenutku — stvara psihološki pritisak koji podsjeća na najbolje momente iz Silent Hilla, ali zadržava onaj specifični Resident Evil fokus na naučni užas koji je pošao po zlu.

Sukob sa Zenom donosi prijeko potrebnu dozu političke intrige, otkrivajući da The Connections nisu samo kriminalci, već entitet koji želi redefinisati svjetski poredak koristeći strah od Raccoon Cityja kao valutu. Njegova hladna, proračunata priroda direktan je kontrast Gideonovom fanatizmu; dok Gideon želi "umjetnost" mutacije, Zeno želi efikasnost i kontrolu. Njihovo rivalstvo unutar same priče stvara pukotine koje Grace i Leon moraju iskoristiti kako bi preživjeli, dodajući slojevitost zapletu koji se ne oslanja samo na to ko ima veći pištolj, već ko može nadmudriti sistem koji ih je osudio na smrt.

Sama završnica u srcu Rhodes Hilla je vizuelni i emocionalni spektakl koji kulminira u moralnoj dilemi oko seruma. Budući da su Leon i Sherry inficirani, a zalihe su ograničene, igra vas suptilno priprema na žrtvu koja bi mogla promijeniti budućnost franšize. Requiem se ne boji postaviti pitanje koliko dugo heroji mogu izdržati pod teretom sopstvenog prokletstva; Leonov umor, vidljiv u svakom njegovom pokretu i dijalogu, sugeriše da bi ovo mogla biti njegova posljednja velika misija, što daje težinu svakom ispaljenom metku u finalnom obračunu.

Na kraju, Resident Evil: Requiem se zatvara krugom koji je počeo u onoj kobnoj noći 1998. godine. Dok sunce izlazi nad Rhodes Hillom, ostavljajući iza sebe ruševine još jedne zavjere, ostaje osjećaj da borba protiv biološkog užasa nikada zapravo ne prestaje, već se samo transformiše. Grace Ashcroft ne izlazi iz ovog iskustva kao akciona heroina, već kao preživjela koja je prihvatila svoju prošlost, ostavljajući igračima gorko-sladak ukus pobjede koja je plaćena previsokom cijenom, ali i nadu da se istina više ne može držati pod ključem.

Dobre strane:

Atmosfera i audio dizajn drže konstantnu napetost i straživanje i “zatvoreni” level dizajn tjeraju na planiranje ruta i resursa.

Karakter Grace donosi svjež, ranjiviji pristup survival-horroru uz dobar kontrast s Leonom

Loše strane:

Neke zagonetke su prelagane i brzo se rješavaju dio set-piece/boss sekvenci zna preći u “spektakl”

Umjesto čistog horora; povremeno se osjeti formula i repetitivnost u čišćenju istih tipova neprijatelja.