Između dva unosa u Rockstarovu veliku western franšizu, Red Dead Redemption 1 i 2, prošlo je osam godina – gotovo decenija, ali i više od puke kronološke razlike. U tih osam godina, lice gaming industrije se bitno promijenilo. 

Kao prvo, dvije igre su svjetlo dana ugledale na dvijema različitim generacijama igraćih konzola, a kao drugo, pored tehničkih mogućnosti developera, došlo je i do promjene ukusa igrača te naklonjenosti razvojnih timova. Ovo je, naravno, sasvim prirodni tok napretka u bilo kojoj sferi ljudske poduzetnosti, pa čak i umjetnosti, a igre se nalaze baš na tački susreta ta dva kreativna izražaja. 

Površno, dvije igre su izuzetno slične, naravno, ako zanemarimo očitu razliku u kvaliteti tekstura i količine vizuelnih detalja. Vizuelni stil, pak, vrlo je dosljedan između dvije Red Dead igre. Obje igre se oslanjaju na upečatljivost vizura Starog zapada, onog velebnoga mjesta preko bijelih ograda u umovima Amerikanaca, ali i svih uživatelja kulture koja je nastala iz geografsko-historijskog područja. Isto važi i za narativ, izgled i glas likova u ovom svijetu koji je Rockstar San Diego dočarao računarskim kistom.

Očito, Red Dead Redemption 2 ima prednost moćnijeg hardwarea za koji je igra bila razvijana. Međutim, odabrani trenuci izvorne igre, poput noćnog jahanja kroz zaleđe fikcionalne države New Austin pod nebom boje indiga i prožetog zvijezdama, dok se obrisi kaktusa, drveća i dalekih zdanja smjenjuju na dalekom obzoru, mogu se još uvijek izazvati osjećaj divljenja u igraču.

Međusobno povezane i to na izrazito prisan način, priče (ili pak, jedna priča) dvije igre posvećene su potonjim danima Starog zapada, kada je ovaj historijski predio odavno epitet promijenio iz "divljeg" u "stari", iako su mnogi žitelji, naši glavni likovi i njihovi pratitelji, nesposobni ili barem nevoljni prihvatiti tu činjenicu. Rockstar se u obje igre odlučio pozabaviti središnjim tematikama westerna – životom odmetnika i predstavnika zakona, američkog sna o slobodnom životu podalje od stiska organiziranih društvenih elemenata. 

Tematska žila koja se provlači kroz obje igre, kako se može nagovijestiti iz samog naslova franšize, jeste iskupljenje. Istina, iskupljenju se u Red Dead Redemption 2 pridružuje i komentar o osveti i jalovim plodovima koje ubiru oni koji pođu putem odmazde.

Slijedeći bliskost priče i likova između dvije igre, tu je i gameplay element koji ih dalje spaja. Izvorna igra i nastavak, ako bismo ih zasjekli vertikalno, mogu se u kratkim crtama opisati kao shooteri iz trećeg lica sa jednostavnom, ali robusnom mehanikom korištenja zaklona, smješteni u otvorenom svijetu. Pored toga, imamo i gameplay "iz sedla", tako da kažemo, što Red Dead Redemption igre lijepo odvaja od njihovih parnjaka u katalogu Rockstarovih igara, ali i drugih open-world igara općenito.

Pa onda, gdje je suštinska razlika?

Razlika se nalazi u domeni detalja, i to ne nužno onih grafičkih. Sa dosta potentnijim hardwareom, Rockstar je na raspolaganju pri razvoju Red Dead Redemption 2 imao priliku proširiti ne samo grafičku vjernost igre, već i produbiti mnoge elemente gameplaya sa nizom aktivnosti čiji je cilj pospješiti imerziju igrača u svijet igre.

Fokus sa kroćenja konja iz RDR1 u RDR2 prelazi na zbližavanje sa našim četveronožnim suputnikom, kojeg treba hraniti, timariti i održavati u stanju sposobnom za duge marševe od gorja Grizzly do močvara Lemoynea te svega između. Pored održavanja konja, održavati moramo i našeg mirotvorca, odnosno – naš arsenal kojima ćemo stvoriti mir u fikcionalnim državama Rockstarovog westerna.

Konačno, morat ćemo održavati i našeg junaka. Za razliku od Johna Marstona, koji nije poznavao ni zimu ni vrelinu, Arthur Morgan mora nositi prigodnu odjeću za temperaturu i uslove u kraju mape u kojem trenutno operira i mora povremeno prezalogajiti, a potom i popiti gutljaj kafe. Ovdje se RDR2 bitno razlikuje od izvorne igre, u kojoj smo za glavnog junaka mogli odabrati tek unaprijed određene kostime. Dalje, fudbalerka i čekinjasta brada Johna Marstona bile su nepromjenjive odlike njegovog lica, no Arthur može po volji mijenjati stilove kose i brade. 

Korak naprijed, svakako, što se tiče davanja igračima mogućnosti podešavanja izgleda svoje inačice Arthura Morgana. No, nemojte se iznenaditi ako vaši dugi zalisci i brkovi u obliku potkove nestanu u bradatom gustišu  nakon par misija. Ako mislite da ćete u igri pobjeći od žileta i pjene za brijanje, grdno se varate. Kako ispada, čak i zagriženi odmetnici moraju se obrijati u zoru, prije dugog dana pljačkanja, otimanja blaga i poštenih žitelja okolnih naselja te dugih noćnih kockarskih razvrata.

Slična, ali po pitanju gameplaya bitnija, zamjerka se može pronaći i u proširenom odnosu igrača prema svojem konju, koji za postavlja za obavezu strogu skrb za konja naspram ili čak iznad istraživanja svijeta, sudjelovanja u nasumičnim događajima ili igranju glavnih narativnih sekvenci po kojima je Rockstar postao poznat kao razvojni tim.

U uskom pogledu, prezentacija je realističnija, što je nepobitno bio i cilj Rockstara, sudeći po tendenciji tima da svijet svih svojih igara "oživi", što će reći – da učini taj svijet što više nalik našem. Ta tendencija dovodu RDR2 u sferu simulacije, što zauzvrat, iz današnje perspektive gura RDR1 u sferu ispunjenja fantazije.

Istina, neko vrijeme možete zanemariti ove mjere održavanja, no poslije nekog perioda to će imati kumulativno loš odraz na vaše performanse u igri. S vremenom, zahrđala oružja će početi biti manje efikasna, zdravlje igrača će trpjeti više u razmjeni vatre ukoliko vas neprijateljska paljba nađe na otvorenom. Konačno, tu su i vizuelna upozorenja kojima vas igra zasipa ukoliko se pokažete nevoljnim proći kroz sve sitne korake koje je Rockstar postavio pred vas, ironično, radi bolje imerzije. 

Sudjelovanje u nasumičnim događajima koje igra može generirati uz konjske staze ili u divljini, u RDR1, pristupačnije je zbog činjenice da će par takvih događaja u najgorem slučaju pojesti vašu zalihu municije, dok bi slično divljanje unaoko u RDR2 moglo dovesti do otežane glavne sekvence koju igrač započinje nakon pola sata do sat bavljenja lovom, bilo na divljač ili kolege odmetnike, zadacima stranaca ili pljačkanja kočija.

Ukoliko bi igrač danas zaigrao prvu igru, imavši samo RDR2 kao uvod u serijal, isti bi se sigurno iznenadio koliko je RDR1 jednostavnija igra. Inventar je prilično osnovan, nalik više na nešto iz PS2 ere gaminga. Poslije kroćenja konja i stavljanja prvog sedla, jedina skrb koju morate imati na umu za vašeg vjernog ata jeste da ga držite dalje od ponora i divljih životinja. Slično važi i za vašeg mirotvorca, za kojeg ćete se skrbiti samo sa municijom i metama.

Red Dead Redemption 1 je također brže tempirana igra od svojeg nasljednika. S druge strane, Red Dead Redemption 2 se može svrstati rame uz rame sa Cyberpunk 2077 u društvu igara sa najdužim uvodnim sekvencama. Zajedno sa cut-scenama i dijaloškim razmjena koje se dešavaju u stvarnom vremenu, prolazak kroz tutorijal na padinama Grizzly planina traje u prosjeku između tri do pet sati, poslije čega Arthur, Dutch i ostatak vesele družine svoj logor miču ispred gradića Valentinea, kada nam igra odriješava ruke i daje uzde te nam dopušta da se udaljimo od neposredne blizine logora.

Naspram toga, uvodna cutscena, par osnovnih zadataka i jedna vožnja do Armadilla dijeli igrača od lutanja kroz New Austin, istovremeno u gameplay i narativnom smislu. No, RDR1 je također hitrija igra i po pitanju animacija, što se da primijetiti na primjeru pretresanja tijela igračevih poraženih neprijatelja. 

Po pritiskanju odgovarajućeg dugmeta, RDR1 odabrati jednu od nekoliko animacija u kojoj iz iskošenog ugla vidimo Johna Marstona kako u par pokreta i par sekundi lišava poraženog neprijatelja municije, novca ili nečega drugog, dok je slučaj u RDR2 da će Arthur Morgan morati pristupiti protivniku, podići ga za ruke i rukave, pretresti njegove džepove i tek onda sadržaj smjestiti u vlastite. Istina, riječ je o razlici od svega par sekundi dužine, ali s obzirom da ćete tijela poraženih protivnika, barem rano u RDR2, vrlo često pretresati, ta razlika je itekako očita.

Iz tehnološkoga ugla, RDR1 se ne može mjeriti sa svojim nasljednikom. Međutim, izlazak nasljednika i dijapazon razlika (bilo sitnih ili većih) između dvije igre je izvornom Red Dead Redemptionu dao retroaktivno čar jednostavnije igre za igranje, a mogli bismo reći i slobodnijeg iskustva uprkos ili baš zbog odsustva odlika koje je Rockstar uvrstio u Red Dead Redemption 2 radi dublje imerzije igrača.

Bez sumnje, imerzija igrača je želja svakog developera, no glatkost gameplaya ne bi trebala patiti samo zbog te želje. Nedosljednosti mogu narušiti imerziju, možda lako i vrlo brzo, ali frustracije mogu narušiti iskustvo u cijelosti. Na tom tragu, između ispunjenja fantazije i simulacije, izvorni Red Dead Redemption više naginje prvome iz današnje perspektive, što igri daje drugačiji karakter, možda čak i bitno drugačiji od onog koji je igra imala 2010. i kada su developeri u Rockstaru radili na prvim crticama glavnog dizajn dokumenta.

Nino Romić

20. 11. 2021.